UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - VELIKA GOSPA

Petak, 14. kolovoza 2009.
Ispis
velika_gospaNekoliko godina prije jedan američki poznati tjednik (Digest) donio je članak jednog misionara koji je radio u Južnoj Americi. U tom članku misionar je iznio svoje osobno iskustvo kako je kroz život katoličkih majki Južne Amerike naučio puno o Mariji i o njenom životu. Kroz tri različita životna iskustva i stradanja tih žena on je promatrao Mariju i njen životni put.

Promatrajući te žene i majke koje su bile prisiljene napustiti svoju rodnu grudu zbog političkih razloga mislio je o Mariji koja je ubrzo nakon Isusova rođenja morala s njim u naručju  napustiti svoju rodnu grudu te se uputiti u Egipat da okrutni Herod ne bi ubio Isusa i tako zaustavio Božji plan spasenja. Ono u čemu je iskusila iskušavanima može i pomoći, kako kaže i poslanica Hebrejima.

Drugo, promatrajući majke čiji su sinovi bili pozatvarani zbog političkih razloga bez nade za oslobođenje mislio je o Marijinim osjećajima koji su ispunjali njeno srce i dušu u trenucima dok su ona i sv. Josip tražili Isusa među znancima i po Jeruzalemu. Razmišljao je o strahu i neizvjesnosti koji su ispunjali Marijino srce i dušu sve te dane koji su joj se činili kao godine. Sa žalošću u duši morao je priznati da te južnoameričke majke nisu bile sve iste sreće kao Marija. Mnoge od njih nisu našle niti će ikada naći svoje sinove. Mnoge su od njih i umrle a da im se najveća životna želja, da ponovno susretnu svoje sinove, nije ostvarila, nije ispunila. Neke od njih nastavljaju i danas tražiti svoje sinove nadajući se da će se oni iznenada od nekuda pojaviti. Neke su pak izgubile svaku nadu te su prestale s potragom. Druge pak idu od skupa do skupa noseći protestne natpise u kojima se dotična vlada upozorava da ne smije progoniti one koji imaju drugačije političko ili svjetonazorsko mišljenje. Kao da je sve to pisano i za naše današnje vrijeme ovdje sada i danas – hic et nunc!

Treće, promatrajući te žalosne majke kako nakon uličnih sukoba nose u naručjima svoje mrtve sinove razmišljao je o Mariji kako se ona osjećala kad je u svom blaženom krilu držala mrtvo tijelo svoga jedinaca sina. Sina koji dođe na svijet da pokaže kako se ljubi Bog i brat čovjek a oni ga ubiše kao najgoreg razbojnika najokrutnijom smrću razapevši ga na križ.

Možemo se zapitati kako se ova tri misionarova primjera uklapaju u današnju svetkovinu? Ali moramo reći da i naša nedavna ratna i poratna događanja su uklopljena u sve ovo što je razmišljao misionar. Misli i životi naših majki i sinova su u svemu jednaki. Zar nije danas svetkovina radosti a ne žalosti zar nije danas svetkovina radosti a ne tuge? Zar nije danas svetkovina u kojoj slavimo uznesenje Marijino na nebo dušom i tijelom jer ona nije bila grješna, jer nije prekršila Božju ljubav u svom životu! Zacijelo je tako. Mi slavimo Mariju koja bijaše bezgrješna i koja poradi svoje bezgrješnosti bi proglašena Kraljicom neba i zemlje. No,  današnja svetkovina isto tako želi nam reći da je Marija primila nebesku nagradu za sve svoje patnje i boli koje je pretrpjela na zemlji za svog zemaljskog života.

Češće puta u svojim mislima gledamo Mariju kao proslavljenu i nagrađenu za sva njena dobra djela zaboravljajući da je ona itekako trpjela i patila. Zaboravljamo da je njeno srce mač žalosti proboo ne jednom ili dva puta već sedam puta. A najžešća bol  je na Kalvariji kad je gledala kako umire plod utrobe njena bez mogućnosti da mu pomogne ili da mu ublaži boli. Iz svih ovih razloga svetkovina Marijina Uznesenja itekako odgovara primjerima o žalosnim južno-američkim majkama. Sigurno je da će one majke ako su prihvatile bol i patnju onako kako ih je Marija prihvatila zadobiti nagradu nebesku jer Bog Svevladar ne ostaje dužan svojim vjernima.

Uspoređujući ovaj naš kratki, prolazni i trnjem obasuti život sv. Pavao progovara u svojim poslanicama o nagradi koja nas čeka u nebeskima nakon patnji sadašnjeg života. 'Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama' (Rim 8,18). Na drugom mjestu u poslanici Korinćanima Pavao progovara o onom što nas čeka u životu koji ne prolazi i koji nema kraja: 'Nego, kako je pisano: što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube' (1 Kor 2,9). Evo to je u punom smislu zadobila Blažena Djevica Marija a to zadobiše i južno-američke majke jer su se pouzdavale u Boga i u njegova obećanja.

Kako i na koji način sve ovo što smo do sad rekli konkretno utječe na naš život? Ako smo mlada osoba koja pati zbog ismijavanja svojih vršnjaka jer se trudimo slijediti Isusa te živjeti prema njegovim uputama ne žalostimo se već budimo radosni. Današnja svetkovina poručuje nam da ćemo za svoj kršćanski život primiti veću nagradu od svih naših snova i želja. Ili ako smo odrasla osoba koja pati zbog prezira svojih radnih kolega jer se ne bojimo priznati i reći da vjerujemo u Isusa i da se držimo njegovih životnih načela, poradi toga trebamo biti radosni, jer današnja svetkovina obećava nam da ćemo dobiti nagradu koja daleko nadmašuje našu sadašnju patnju i odbacivanje drugih. Ili ako smo starija osoba koja je već pošla prema zalazu života a osjećamo na neki način nutarnju patnju jer se naš mladenački san nikad nije ostvario. Željeli smo imati dobru obitelj, željeli smo odgojiti djecu u kršćanskom duhu, željeli smo da i oni žive po kršćanskim načelima no sve je nekako pošlo krivim putem: djeca niti puno mare za nas a niti za Boga. No, ne smijemo biti puno razočarani poradi toga. Ako smo se trudili oko svoje djece dok su bili maloljetni i ako smo im pokušavali prenijeti ono što su nama naši roditelji namrli u baštinu Bog će znati nagraditi naše nastojanje. Ova svetkovina obećava nam da će naša nebeska nagrada nadmašiti naš mladenački san koji se nije ostvario.

Ovo je dobra i lijepa vijest i obećanje današnje svetkovine Marijina Uznesenja na nebo. Ovo je radosna vijest današnjih misnih čitanja. Marijina nebeska nagrada koju je primila za svoje predanje Bogu i za svoju skrovitu i tihu patnju obećanje je i nama da ćemo i mi primiti nagradu za svoje patnje podnesene na zemlji Bogu na slavu.

Sve je proživjela i sve je pretrpjela i sve je razumjela i tako može i hoće razumjeti nas svoju djecu koja želimo ići s njom na putu prema vječnom isusu.
fra Franjo Mabić