Tragedija, odnosno mučeništvo dviju Dragica počinje činom kada njihova tzv. prijateljica, odnedavna „udbašica“ čijega su brata ubili partizani, poručuje poslije povratka s Popova Polja da će biti racija i traženje njihove braće škripara. Dragica žena već pokojnoga ubijenoga Mile je već imala svoj preteški Križ – dijete je tu, a muž je ubijen. Nu, izgleda da su pred tom obraćenicom, a poturica je uvijek gori od Turčina, kaže narodna predaja, one dvije sebe izdale kada su pred tom Ćubelinkom rekle da su braća na sigurnom i neka „udbaši“ dolaze koliko god hoće.
Tim činom počinje mučeništvo na 1. studenoga 1947. Dan pobjede je bio 09. svibnja 1945. Od tada su samo mogli vladati „demokratski zakoni u Europi“. Dolaze emisari i njih dvije počinju ispitivati kao sigurne koje znaju gdje su im braća škripari.
Dragicu ženu pok Mile odvode na Sve Svete 1947. u Doce u Jurilja i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i prehladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.
Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana 12. prosinca nije imala ni jednoga zuba u glavi. Možemo samo zamisliti koliko su i jedna i druga imale mučeništva i pokore, a toliko nevine. Nije ni čudo što su čudesno već progovorile kada je jedan od susjeda zavjetovao uokviriti grobove – ozdravio je od kožne bolesti umah. A, zar nije čudo da je sin poslušao starije da će doći vrijeme i da ne nosi majčine kosti ocu, već da će ovdje imati posebnu čast – zar sv. Ante nije takvu čast prije smrti navijestio svome subratu, petnaest dana prije smrti, za grad Padovu?!
(Kruži priča kod starijih rudara da ih je pobio neki Nikola Erbez iz Istočene Hercegovine koji je ovdje bio rudarski miner, a te večeri bio kao stražar. Čim su mu to prigovorili on je pobjegao, a to već nešto znači.)
Ova slika kaže koliko su grobovi daleko od župne crkve i gdje se nalaze.
Na križevima su dovoljni osnovni podaci, pa ih zato ne ponavljam u gore navedenom tekstu i objašnjenjima. Nadam se da će ubrzo o njima osvanuti i jedna lijepa i dugo očekivana knjižica. To bi obveselilo uistinu izbičane.
Mudrost vjere “dar mudrosti Duha Svetoga“ u očuvanju spomenika i vjerovanju u dane kada će doći vrijeme da se i njima kaže dostojanstveno hvala i pokoj vječni, kako iz njihovih obitelji tako i od širega puka Božjega i Hrvatskoga. I to se, hvala Bogu, dočekalo.
Kardinal Puljić moli nad grobom Dviju Mučenica na 60.-u obljetnicu njihove smrti.