Ovaj naslov će biti i je višak svima koji iz fotelje uz dobru kapljicu gledaju i slušaju vijesti kao oni nekada iz inozemstva govoreći: „Jadni oni dolje, ženo daj još jedno pivo!“ No, ova vijest je meni sedam godina domaća, a zadnjih mjeseci još izravnija i meni i svima koji jednom ili češće prolaze iz Izbična za Blidinje, Sutinu, Rakitno i Gornju Britvicu.
Lanjske ranozimske kiše i ovogodišnji zemljotresi su pokušali svima kazati što je po srijedi i odgovornima probuditi savjesti. No, ništa od toga. Kamenje svaki dan u tonama govori, a odgovorni ga ne čuju. Na nekim uklještenjima je već toliko puta viđen kamen kojega je težina od stotine tona pomicanjem izbacila. Svako zaustavljanje je nova opasnost, svaki prolaz vozilom jednako, a da ne govorimo o teškašima i rudarskim vozilima kada idu po rudaču teški su 25 tona, a u povratku su teški i preko četrdeset tona. Zvuk, a kamoli brijanje tolikih i takvih motora što čini – ne treba normalnu objašnjavati.
Začuđuje i vijest da su odgovorni iz Mjesne zajednice već dva puta pismeno upozoravali odgovorne, ne, već ih pismeno molili da nešto učine. I? Ništa! Jedan kg TNT-a i bager koji će poslije raščistiti na slobodnom terenu gdje nema banana ili rajčice kao u Šipovači ili Jasenici…
Odgovorno tvrdim da poznajem našu Hercegovinu od Konjica do Trebinja, od Neuma, Imotskoga Livna, Kupresa, Bugojna, pa nazad preko Šuice ili od Bugojna Prozoru i Konjicu nema nigdje opasnije točke. Sve županije, osim oštrih bogna, nemaju jednu ovakvu opasnost kakva je ovdje, pogotovu poslije tolikih zemljotresa koji su se dogodili u zadnjih nekoliko mjesecu.
U „našoj županiji i općini“ nema nigdje ništa slično, odnosno približno opasno kao ovo. Gospodo političari, pa onda oni drugi odgovorni! Što čekate? Hoćete li iskazati svoju bol i svoju zabrinutost kao velike države kada ratuju male, pa nemaju čime obrisati suze.
Koji to preči problem ima u županiji, općini ili u mjesnoj zajednici od ovoga što prijeti ljudima koji ovdje žive i svim prolaznicima za već navedena mjesta.
Hoćete li nam opet čestitati Božić i Novu Godinu i zaželjeti toliko toga lijepoga? Ja ću svakoga ponedjeljka, ako Bog da, ponavljati ovaj zahtjev i fotografije dok se ne pokuša štogod odgovorno učiniti da ljudi mogu slobodno prolaziti, odnosno ići što je naj i naj osnovnije pravo jednoga čovjeka – neograničeno i slobodno kretanje.
Nas je ovdje i ove godine manje osam obitelji. Na ovakav način će nas biti još puno manje jer ih nemamo čime ustavljati i lagati ne imajući električnu struju koje nema sa svakim lahorom, voda je na Neretvi, telefon je za Britvicu na Plejinu vrhu, a ovakve opasnosti na putu…
Jedino pozitivno se dogodilo što je Boksit imao sluha i popravio put za Gornju Britvicu i netko, već jednom, pametan one rupe kod Crnčevih kuća koje su stale punih pet godina i punih pet Izbičijada.
U ime svih prolaznika, molim Vas da čim prije otklonite izravnu smrtnu opasnost svima nama!
Ako mislite da pričamo šale ili... dođite vidite i kozu i rog!
Htio sam pokazati gostu opasnost, aon mi je samo nadodao: "Vozi brže!"
Svako vozilo proizvodi trešnju i zvuk, a to je uvijek nova opasnost... a tek rudarski 40 tona teški...
Nadam se da nećemo dugo čekati na ovo sitno, ali veliko rješenje. Talijanska poslopvica kaže: " Chi si nutre di speranza muore di fame". - "Tko se hrani nadom, umire od gladi". Da ne bude nekima od nas jednako? Ne daj Bože!
Kiše nadolaze, a zemljotresi svaki dan češći... sirotinjski vapaji ne kucaju na oguglala vrata, a svi će nam čestitati Božić i Novu!
Na mokrom kamenju ili mokrim kucima se vidi koliko su pskliznuli u zadnje vrijeme. Kome to reći? Nitko nije slijep kao onaj koji neće da vidi. U nas svi vide... moguće?
fra Franjo Mabić
www.frafranjomabic.info
