Mnogi vjernici hodočaste u razna svetišta, obilaze crkve, kapelice te mnoge kipove, raspela i grobove na različitim mjestima. Neki to čine što imaju želju nekud otputovati na izlet ali je puno više onih koji to čine moleći Boga za razne potrebe.
Grobovi naših dviju Dragica su svakako mjesto gdje se dosta pojedinaca i skupina iz župe ali i izvan nje dolaze moliti za pokoj njihovih duša. Neki što su u prolazu, neki što su se zavjetovali a neki što vjeruju da će im zbog molitve na grobovima sutra biti bolje. Svakako su iskrene molitve svakog od njih uslišane što potvrđuju razni neobjašnjivi slučajevi ozdravljenja i slično. Prvi slučaj ozdravljenja se desio g. Rajki Pavkoviću 1962. godine kad su grobovi dobili jednu, sasvim drugu simboliku.
Kardinal Vinko Puljić moli nad grobovima dviju Dragica na 60. obljetnicu njihove smrti (2007.)
Što se zapravo desilo, od čega je Rajko bolovao i kako je ozdravio, doznali smo od njega samoga. Bolovao je od neizlječive bolesti koju je narod zvao „mujasin“. Bolesti kad se na nekom dijelu tijela pojavi rana koja ne može zacijeliti već se nastavi širiti tako da zahvati cijelo tijelo što uzrokuje velike patnje i sigurnu smrt. Uz to je i prenosiva, posebno na mlađe osobe. Bolest mu se pojavila na lijevoj ruci i ubrzo je prešla i na desnu. Naravno da je išao doktorima i specijalistima za kožne bolesti ali mu nisu mogli pomoći.
Rajko na grobovima priča svoju priču (2006.)
Na nagovor svoje majke Ive da nešto zavjetuje ne bi li ozdravio, odlučio se na ne baš lak korak i zadatak: da će urediti i ograditi grobove dviju Dragica. Mnogi su ga odvraćali od toga iz razloga što je još uvijek trajala zabrana dolaženja na grobove i bilo kakva aktivnost u neposrednoj blizini što zbog tadašnjih vlasti ali i zbog psihičkog stanja jer 1947. nije bila davno a isti ljudi na vlasti. On je ustrajao u svom zavjetu razmišljajući da mu s vlasti opet nekakvog života ima a s bolešću nikakvog.
Ubrzo je primijetio da mu se bolest više ne širi. Nakon kratko vremena osjetio je jak svrbež ispod zavoja i čvrsto je vjerovao da je ozdravio te je skinuo iste koji su do tada usporavali napredovanje bolesti ali i štitili da ne pređe na nekog drugog.
Izliječenim rukama se primio posla i od drvenih štapova načinio ogradu oko grobova dviju mučenica.
Nakon dvije godine tragovi bolesti su skroz nestali i ruke su mu bile potpuno čiste i zdrave. Čudo je doprlo do svačijeg uha.
Što na kraju zaključiti ako kraja ima uopće?!
Dragice su cijelo vrijeme uz nas i s nama, te svojim sudjelovanjem u svakodnevnom našem životu dokazuju i potvrđuju Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“.
Viktor Draškić predstavlja sliku dviju Dragica koja govori tisuću riječi, načinjenu zajedno s Marijanom Soldo (2010.)
Ana Pavković
