Već nekoliko tjedana se mislim bih li ili ne bih napisao ovo pismo, odnosno izlio svoja pitanja koja mi se nameću glede nemiloga slučaja učenice Antonije Bilić. No kada sam saznao da su i još neki kolege s oltara u crkvama komentirali ovaj slučaj, to mi je dalo potvrdu da mislim kao i većina našega svijeta, naših vjernika, naših sugrađana.
Svi mi dobro znamo kako smo prihvatili bolno kao svoj i svoje obitelji problem nestanka srednjoškolke Antonije Bilić. Svi smo se skočili i bili s obitelji, molili, tugovali, nadali se dobrom i brzom kraju. Ono što smo vidjeli od države je maestralno: onolika policija, golobradi mladići i djevojke tek s akademije ili je nisu još ni završili, toliki policajci s iskustvom, struka blizu policije, ljudi dobre volje i ljudi ustrajni u svemu, puno i puno dana ustrajnosti da se do sada nije takvo što glasilo.
To se pokazalo da postoji društvena briga i da nikada se nije čuo glas koliko to sve materijalno stoji, ali se čulo dokle će izdržati oni ljudi na terenu jer i oni su nečiji, jer oni su naši. Njihova žrtva nas hrabri, ali nas i pita znamo li njihov trud, njihove patnje, sve ono što trebaju izdržati i domu i obitelji se vratiti i da sve bude u redu i u njih i na zadatku.
Ima tu još slučajeva nestanka, ali nema ovoliko ljudi uključeno za njihovom sudbinom. No, većina ljudi dobre volje šuti i o tome i nada se pozitivnom rješenju ovoga slučaja. Klupko se zapetljalo da se ne zna otkuda ga odmrsiti. Još k tome ravnatelj Gimnazije, gospodin Zeljko kaže da je trebalo da autobusi voze i za popravne ispite. Razrednica kaže da ne može vjerovati priči da bi Antonija mogla pobjeći od kuće. Obični, k tomu katolički svijet ovih krajeva se pita bi li se naše kćeri i sestre popele na tegljač nepoznata čovjeka, odnosno bi li ga zaustavljale. Sve su ovo pitanja kojima ne treba odgovor.
Sve navedeno bi ostalo nijemo da nije sestara, a posebice one u loparnim, sunčanim naočalama koja ne pokazuje nimalo, ni trunka, ni zere suosjećanja za svojom „nestalom“ sestrom. Od prve izjave rastočila je „publiku“ na one žestoke protiv sebe i na one koji više ne znaju što bi rekli. Je li moguće u tolikoj žalosti najavljivati tolike tužbe protiv države, policije i drugih institucija i okrivljivati ih, a toliko nastojanje i toliki proliveni znoj naših sinova po vrletima Dinare i poddinarja, po jezerima, spiljama, čatrnjama, bunarima s poskocima, kišama, sparinama i svim ostalim što ih je pratilo kao što i svaki onaj pojedinac nosi sebe, svoje probleme i svoje obitelji, a da ih još netko tuče, da im tužbama prijeti, da ih i omalovažava, a kroz njih i preko njih tolike njihove obitelji. Je li to hvala za pruženu ruku, je li to odgoj, je li to ponašanje koje zaslužuje, poslije svega, našu pozornost i naše suosjećanje???
Gospođice, skinite one nakaradne, za plažu, naočale, pristojnije se obucite kada izlazite u javnost i u medije, jezik barem malo sućutnom diplomacijom obložite da Vam se vrati publika koliko-toliko i da Vam počnu vjerovati jedan dio od onoga što smo svi prihvatili i što nas još sve boli, i uza sve, još se nadamo pozitivnom i dobrom rješenju.
Nažalost, niste prva u ovakvim prilikama. Imali smo prigodu gledati jednu od sestara teške nesreće na Kornatima kada je održala propovijed svima u studiju i gledateljstvu kako nitko ništa ne zna i kako ništa nitko nije učinio osim nje i njenoga jezika. Imala je u toj televizijskoj emisiji zadaću pobiti dokaze eruptivnoga požara koji spaljuje zrak u nekoliko sekundi, dakle pobiti svu struku i dokaze, te dokazati kako je ona najpametnija, a ustvari i njoj je sućut i bol za svojim davno pobjegla od nje. Tako je priređena emisija propala za žrtve jer su ovakvi htjeli biti u glavnoj ulozi, a ne oni hrabri momci i muževi koji su dali život da spase šikaru lijepih otoka, odnosno da izvrše zadaću koja stoji pred njima kao što su to uvijek stručno i svojevoljno i činili.
Bojim se da se nešto slično ovdje događa ili će još netko treći iskoristiti gužvu, po onoj latinskoj: „Duobus litigantibus, tertius gaudet“ – Dok se dvojica svađaju, treći gužvu koristi. Ovaj treći nam je dobro poznat i bez velikih naočala ili velike dioptrije.
Fra Franjo Mabić/Večernji List
