Godine 1942. pozvao me župnik pok. fra Metod Puljić u Izbično, da proveden Božić i božićne dane kod njega gore u brdima. Ratno je doba, bio je moj Đak, pak sam rado prihvatio poziv, da se oslobodim škole za desetak dana božićnih praznika.
Išao sam pješke. Bio je dan vedar, ali svjež i dosta oštar. Brda su pokrivena snijegom, pa mi je put bio dosta naporan. Išao sam prijekim stazama, jer je put njima znatno kraći. Kad sam prevalio dobar komad puta, tada sam išao cestom, koja se vijuga kao zmija tražeći manji uspon. Cesta vodi u velike rudnike boksita. Hercegovački boksit na glasu je radi svoje vrline ili kvalitete. Mnogo su ga izvozila strana društva u Švicarsku i Hamburg. Trebaju ga još više sada u ratno doba. U rudnicima je zaposleno mnogo ljudi iz obližnjih sela. To im je došlo vrlo dobro, jer su zarađivali obilan novac i jer nisu morali ići u rat. Cesta vodi do župnikova stana.
Popeo sam se na jedan visoki brijeg boksita. Veličanstven je pogled s njega. Vidi se velik dio Hercegovine i Dalmacije. Taj pusti krš sav je izlomljen brežuljcima i dolinama, katkada i kraškim poljima i dubokim gudurama, napokon dosta velikim Mostarskim Blatom. Velike hercegovačke i dalmatinske planine pokrivene su debelim snijegom, koji se ljeska na sunčanome sjaju. Po obroncima bregova prosula se raštrkana sela. Ovce i koze brste šumicu, jer u tim brdskim krajevima nema pašnjaka. Krupna je stoka gore oko velikih planina: Čvrsnice, Vrana, Ljubuše ili druge.
Osvanu i Božić vedar, sunčan, da je divota! Ali sjever brije da ti se koža ježi i kosa striješi! Nema crkve, nego je samo kapelica za nekoliko čeljadi. Puk kleči i sjedi po hladnome i snježnome kamenju. Ljudi se zamotali u debele kabanice kao pravi pastiri. Puk je dobar i pobožan. Vrlo mu je drago, kada dođe više svećenika. To je za te gorštake neki doživljaj. Rado se pred njima ispovijedaju.
Već se znade unaprijed, kod koga će svećenik biti na ručku ili prenoćištu. Ako su dva svećenika, onda će biti i svete mise na dva mjesta, jer su stanovnici raštrkani i podaleko od župnoga stana. Svatko drži za veliku čast i sreću, ako svećenik bude kod njega na ručku ili noćištu.
Na Božić svećenik čita tri mise. Na svakoj se pjevaju božićne pjesme, osobito ona: „U se vrime godišća mir se svitu nayišća“. Pjeva je sav puk. Pjeva i moli. Napeto sluša Božju riječ. Puk kleči i stoji na mrzloj zemlji oko dva sata! To čovjeka duboko dira. Kad se diže presveto Tijelo Isusovo i Krv, svi su na koljenima. Dižu raširene ruke prema svetoj hostiji i kaležu, padaju ničice k zemlji, ljube je, duboko uzdišu i opet dižu oči i raširene ruke k nebu. Kada to stranci gledaju, svi iskreno priznaju, da nigdje na svijetu nisu vidjeli tako žive i duboke vjere. To ih dira do ganuća, ako nisu baš posve materijalizirani i od ovoga svijeta. Odmah iza podizanja sav puk pjeva dirljivu pjesmu „Zdravo Tijelo Isusoyo“ i na pričesti „Zdravo Krvi Isusova!“ U tim pjesmama sadržana su sva otajstva naše svete vjere, našeg otkupljenja. Zato su sadržajno vrlo snažne.
Ja sam imao misu u nekom selu. Groblje puno svijeta. Bio je vjetar jak i hladan. Jedva sam izdržao, noge mi se ukočile na mrzloj zemlji, a tako i prsti na rukama. Propovijed sam skratio za dvije trećine! Dodijala studen i narodu, ali on opet nekako izdrži, jer je otvrdnuo. Slušali su me vrlo pažljivo i pozorno. Nisu me prije nikada vidjeli. Oni uvijek rado slušaju riječ Božju, a još više, kada dođe strani svećenik. Poslije svete mise svijet mi ljubi ruke i pita blagoslov. Ljudi ne daju mi se duže zadržavati s bakama, jer ne ću nikada svršiti s njima. Pošao sam s čovjekom kod koga ću ručati.
Kuća nova i prostrana. Gornji sprat čist, okrečen i okićen bršljanom i jelovim grančicama s Čvrsnice i Vrana. U sobi peć i stolovi prostrti. Soba je topla, da je vrlo ugodno. Skupili se mnogi gosti, domaćinovi prijatelji. Domaćin fin i ljubazan, čovjek od trideset do četrdeset godina. To je seljak i radnik na boksitu. Sav pliva u veselju i zadovoljstvu. Ovo je prvi put, da će svećenik biti kod njega na ručku, pa još na Božić! Gornji je sprat samo za svećenike i goste muškarce. Donji je za kućnu čeljad, žene i djecu.
Domaćin iznio rakiju, razne likere, suhe smokve, naranče i slatkiše. To je tako zvana „meza“ ili uvod za ručak. Iza toga dolazi kava. Kad smo se tako počastili kavom i rakijom, otišli su susjedi seljaci svojim kućama na ručak. Sva čeljad mora biti na Božić zajedno, ako je ikako moguće. Tako je od davnine. Oni će doći poslije objeda opet na razgovor. Sa mnom ostali u sobi domaćin i neki činovnici s rudnika, kojima je kuća u Dalmaciji i Sloveniji.
Objed je bio lukulovski! Tko bi ikada mogao i pomisliti, da se takva jela mogu naći u hercegovačkim zabitnim brdima i seljačkim kućama. Taj je čovjek pribavio iz Mostara svega. Hoće da veselo provede Božić sa svojom obitelji, susjedima, prijateljima i znancima. Veli mi: „Jedan je Božić u godini! Hvala Bogu imam svega, zaradio sam, imam svoju državu i slobodu, imamo svega blaga“. Poslije objeda došli i susjedi. Razgovor se raspleo najviše o ratu i ratnim događajima. Došli i mnogi naši vojnici na dopust da božićuju kod svojih kuća. Pričaju potresne prizore iz borbe s našim neprijateljima. Ljudi požudno pitaju, šta ja mislim, kad će rat svršiti, i koja li će strana pobijediti. Ja sam im otvoreno govorio da je ratna sreća uvijek bila nestalna, da mogu doći velika iznenađenja i razočaranja, da je sve u Božjim rukama. Naši vojnici bili su odlučni i nisu davali ni posumnjati, da bismo mogli mi rat izgubiti. Oni su bili toliko uvjereni u opravdanost naše borbe, bili su toliko osvjedočeni o svojoj snazi, toliko su ljubili svoju hrvatsku državu, da ih ništa nije moglo pokolebati u tome. Sva ratna stradanja, oskudijevanja, junačka smrt na bojištima njima je igračka. Svi govore: „Ako ja i poginem, ostat će netko živ. Glavno je imati svoju državu, svoju slobodu, koja je iznad svega. Svi se narodi bore za svoju slobodu i ne dadu je ni za koju cijenu. Zar da mi Hrvati budemo kukavice i srpski robovi? Nikada i nikada!“
Eto ti i pet - šest talijanskih vojnika. Oni su čuvali boksitne rudnike od partizana. Seljaci im skupili krumpira, mesa, duhana i vina, da imadu sad o Božicu. Neka znadu za gostoljubivost hrvatskoga naroda prema svakome strancu. Bilo ih je po tim brdima oko stotinu.
Ovi naši gosti ne znadu ni riječi hrvatski. Domaćin ih odmah počastio izabranim jelima i vinom. Mi nastavili razgovor hrvatski, a talijanski vojnici jedu i piju kao mećava. Dobacuju nekakve doskočice i smiju se. Izgledaju baš kao djeca. Jedan se napio i počeo držati nazdravicu talijanski. Napio se i jedan stari seljak pa i on stao nazdravljati hrvatski.
Stari je bio u Prvom svjetskom ratu na talijanskom bojištu pa zna samo nekoliko talijanskih riječi. Oba pijana, oba drže nazdravice, jedan drugoga ne razumije, stali se ljubiti i vinom polivati. Stari viče samo: „Eviva Papa! Eviva cattolico!“ Nastao među nama smijeh radi toga cirkusa. Ne dadu se ušutkati. Opet nazdravljaju i nazdravljaju, nitko nikoga ne razumije, stari samo viče: „Eviva Papa! Eviva cattolico!“
Mora se priznati, da su obični talijanski vojnici bili u vrlo srdačnim odnosima s našim svijetom. Oni nisu mogli pojmiti ni razumjeti podmuklu talijansku politiku ni postupak svojih časnika s našim narodom. Oni su se naprosto zgražali, kad su vidjeli, šta su Talijani i Srbi radili s hrvatskim mirnim pučanstvom u Dalmaciji i u nekim krajevima Hercegovine.
Napokon talijanski vojnici natovarili svoga pijanoga druga na veliku mazgu. Posadili ga na samar, okrenuli mu glavu prema repu, stavili mu rep u ruke kao uzdu i hajde s njim u svoju baraku. Pijanac trza repom, uzdom, tamo - amo, maše rukom gore - dolje, nešto bulazni, mi se smijemo grohotom. Stari maše mu rukama i dovikuje: „Eviva, mio Ta-liano! „ Napokon odveli i staroga k njegovoj kući. Ljudi mi se ispričavaju nad ovom upadicom pijanih ljudi i mole me, da im ne zamjerim. Prije polaska kući pijemo kavu. Najedanput čujemo neki tutanj i viku: „Mamma mia, mamma mia. Izletimo na van i imamo šta vidjeti: talijanski vojnici trču i dreče.
Pitam ih: „Che cosa, che cosa, Italiani?!“
— „Partigiani, partigiani, signore!“
—“Dove sono, dove sono?“
— „Ci sono molti, molti!“
— „Dove? dove?“
- „Presto miniera, presto miniera (Kod rudnika, kod rudnika)
- Dieci soldati italiani sono uccisi!“ (Ubijeno je deset talijanskih vojnika).
— „VeIečasni, recite im, da ovdje ima hrvatskih vojnika i seljačka milicija. Neka Talijani ne bježe, nego neka se pridruže hrvatskim vojnicima, pa neka tjeraju partizane. Neka pozajme hrvatskim junacima svoje strojnice, te neka se ne boje ničega!“
To mi je govorio jedan hrvatski vojnik. Divan je mladić. Stasit je, rumen, razvijen, kao da je sliven od tuča. Kuća mu je blizu župnikova stana. Župnik, pok. fra Jozo Bencun, nazvao ga Zrinskim. To mu ime ostalo i nitko ga drugačije ne zove, nego Zrinski.
Zrinski odletio k župniku, zazvonio crkvenim zvonom u znak uzbune. U tili čas skupili se svi vojnici i seljačka milicija s puškama. Njima se pridružili talijanski vojnici, dali im svoje strojnice i pošli k rudnicima. Opkolili ih za čas i otvorili vatru na partizane, koji su zatrpavali rudnike i kvarili strojeve. Partizani su bili jako iznenađeni, jer nisu očekivali, da tu ima hrvatskih vojnika. Otvorili vatru i oni. Puške prašte, strojnice štekću, vika i dreka ranjenih i neranjenih, koja odliježe brdima i dolinama. U narodu veliko uzbuđenje. „Gle, gle tih srpskih psina, ne dadu nam ni Božić provesti u miru Božjem!“ Tako su govorile hrvatske žene i majke, koje su strahovale za život svojih sinova i muževa.
Bitka traje nesmanjenom žestinom, jer ima partizana oko dvije stotine. Vode ih crnogorski komunisti. Brane se kao đavoli. Nasrću bijesno na talijanske vojnike, otimlju im puške, da pucaju u Hrvate. Ali Hrvati brane svoja ognjišta, svoje svetinje, svoju državu, svoju slobodu, pa skaču preko kamenja kao divokoze s noževima, sjekirama, puškama i strojnicama na tu srbo-komunističku gamad, koja razara sve, što je hrvatsko. Zrinski ravna ratnim okršajem, raspoređuje omanja odjeljenja na ovu ili onu stranu, da zakrče bijeg partizanima. Partizani su uhvaćeni u klopku. Padaju i ruše se u duboke jame rudnika. Dio ih se nekako probio dolje u guduru i bježe glavom bez obzira. Pucaju za njima u mraku, koji se spustio na zemlju. Mrtvih i ranjenih partizana bilo je oko stotinu! Pobacali su ih u nekoliko jama, u kojima nije bilo više boksita, pa su ih zatrpali kamenjem i zemljom. Talijani se grle s našim vojnicima i viču: „Bravo, bravo, nostri Croati!“
Ovaj Božić s našim gorštacima i talijanskim vojnicima ostao mi je u miloj uspomeni.
Dr. Fra Oton Knezović, Široki Brijeg, str. 123 - 130., Valencia 1967.