Danas, iza kako smo čuli lijepu molitvu i razgovor Mojsija s Bogom i Božje obećanje Izraelu da će baštiniti zemlju dovijeka i da će je napučiti, imamo pred sobom tri prelijepe usporedbe; o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. Da bi se išlo tumačiti sve bilo bi potrebno nekoliko propovijedi, pa se stoga treba ograničiti na zajedničku poruku svih triju
usporedbi koje nam govore o velikom Božjem milosrđu.
Onako kako se Gospodin smilovao Izraelu na zagovor Mojsijev, ali ne samo sada, već je to Gospodi činio mnogo puta, tako se Gospodin uvijek iznova smiluje nama svakome koji zatraži njegovo milosrđe i oproštenje. Zajednički zaključak svih triju uspooredbi se može naći u usporedbi o izgubljenom sinu kada otac odgovara starijem bratu i pravda svoj postupak: «Tvoj brat bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se»(15,32).
Kod izgubljene ovce vidimo na koncu veselje. Ona jednako vrijedi kao i one devedeset i devet drugih. Veselje je razumljivo. Izgubljena drahma je vrijedila otprilike jednu dnevnicu. (Nije se moglo s njom trgovati u jeruzalemskom hramu jer je nosila lik božice Atene. Drugi evanđelisti zato izbjegavaju ovo ime i kažu samo novčić, kako u ovoj prigodi tako i u svim drugim različitim okolnostima – sitniš, kvadrant, stater, srebreni novčić. Luka koristi ovo ime jer je on u helenističkom svijetu i tako im se približava svojim riječnikom, a drahma je uistinu vrijedila i u Palestini jer ju je Aleksandar Veliki bio raznio po čitavom onda poznatom svijetu, odnosno, po njegovom carstvu.)
Kod izgubljenoga sina je već malo drugačije. Treba imati najprije na umu da ga njegov novi gospodar šalje da čuva svinje. To znači da je pao toliko duboko da ne može dublje i dalje. Svinja je nečista životinja i njeno meso Židovi nisu smjeli jesti jer je zabranjeno po Mojsijevu Zakonu, a on ih je morao pasti, čuvati se i brinuti se za njih, a oskudjevao je i hranom koju su jele svinje. Drugi čin koji moramo uvijek imati na umu kada čitamo ovu usporedbu jest ono veliko sinovo «ustat ću i poći ocu svome». Ova odluka je ključ svega razumijevanja. On je odlučio i stim se i pokajao i priznao što je zlo učinio. Ovaj bi stav nas grješnika trebao biti uvijek nazočan u nama i ovakom voljom i spremnošću se obraćati Nebeskome Ocu. Onda nije nikakvo čudo što otac ne komentira njegov dolazak već samo ponavlja veaselje i naređuje da se priredi gozba. Sandale su znak dobrodošlice u očevu kuću koja je opet njegova što potvrđuje i prsten koji ga veže s onom obitelji iz koje je i otišao.
Ovdje je oproštenje i milosrđe tako uključeno da se i ne spominje. Ono je normalni slijed iza sinova kajanja i njegove odluke. To je, dakle, pjesma radosti (oda radosti) za jednoga spašenoga grješnika, pjesma radosti za jednoga spašenika u Očevoj kući. Ovo Isus obećaje i preko izgubljene ovce i izgubljenoga sina i meni i tebi i svima koji mu se obratimo srcem i zatražimo oproštenje. Ne samo da zadobijamo oproštenje, već nužno slijedi veselje kao kod nađene ovce i sina koji se vratio u očev zagrljaj.
«Sjedio je u vlaku zabrinut i razočaran. Drugi su ga radoznalo promatrali i kao da su htjeli doznati što je to što ga muči i što se s njim događa. Sam se i on nametnuo i počeo svoju ispovijed pred svima. Rekao im je da je izašao tek iz zatvora i da je odslužio kaznu za koju misli da se njegovi ukućani stide, pa ga zbog toga nijednom nisu posjetili u zatvoru, a da su mu samo nekoliko puta pisali. Sam je sebe uvjeravao da ga nisu posjećivali zato što nemaju novaca i jer su veoma siromašni, a to što mu nisu pisali tumačio je sebi da su nepismeni i da moraju tražiti druge da čitaju i pišu njegova pisma. Uza sva ova uvjeravanja i sve drugo što je razmišljao nadao se da će mu oprostiti.
Da bi se lakše uvjerio u ovo, u zadnjem je pismu predložio svojim ukućanima da zavežu bijelu plahtu na stablo jabuke pred kućom da on vidi kada bude prolazo vlakom tuda blizu, pa ako bude bijela plahta izvješena, on će na idućoj postaji izaći i doći kući, a akoli ne, on će produžiti i neće se vraćati.
Kako su se približavali njegovom mjestu svi su radoznalo gledali na istu stranu i tako mu olakšavali njegove jade i uvjeravali ga da će mu roditelji oprostiti. Najedamput kao da su se uvježbavali kada su opazili bijelo platno na stablu svi su uzviknuli ”eno” i potapšali ga rukom u znak razumijevanja. Na jabuci nije bila obješena jedna plahta, već sva bjelina koju je obitelj posjedovala. Stablo je bilo bijelo da se nije moglo ne opaziti ili promašiti.
Za svakoga ima oprosta u Kristovoj krvi».(E.D.I.Mabić/Jukić.V.210).
Zato sam uzeo ovaj primjer ovdje da se i on priključi jednodušnom veselju koje dobivamo nakon našega kajanja i nakon oproštenja. To postaje uistinu novi život i sve novo kao što zaključuje i otac izgubljenoga sina.
Ovdje danas nikako ne smijemo zaboraviti i psalam 51. Pripjev je danas uzet iz današnjega evanđelja. Sadržaj psalma bismo morali češće moliti i izražavati naše kajanje i traženje oproštenja, odnosno, Božjega milosrđa. Ovaj psalam je spjevao sam David u okolnostima traženja milosrđa od Gospodina poslije grijeha koji je bio počinio. Zato smiluj nam se svima Gospodine po velikom milosrđu svome i daj nam snage da tvoje ime navješćujemo uvijeke.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|