Djed se u hladu zabavljao oštrenjem – klepanjem kose, a unuk je bezbrižno i veselo skakutao po livadi kako mu i priliči. Uto ga pozove majka kući, jer je već po njenom sudu ogladnio. I ubrzo se vrati mali iz kuće djedu s velikim komadom kruha u ruci premazanim svježim maslacem i posutim šećerom.
– Mile reci materi da i ja nisam ništa stavio u usta od sinoć, pa neka i meni pošalje štogod. Progovori tako djed jer je i on čuo buku stapa i nadao se mladom maslu. Ode mali i donese mu komad kruha i nadoda: - Djede, tvoj kruh nema šećera, a nije ni premazan. – A što mogu ja sinko, kad sam davno ostao sirota. Davno je djed ostao bez majke. Bog joj dao vječni pokoj! Te kapom otare svoje znojno lice i prihvati se suha kruha kao u najmlađa vremena.
Na početku sam ispričao ovu poznatu zgodicu da se svi prisjetimo, a to svi dobro i znamo, da nam je svima potrebna majka. Kako onom djetetu u kolijevci, onom neposlušnom mladiću ili djevojki, sretnom mužu i ocu u obitelji, isto tako i djedu. Majka je jednako potrebna svakome ljudskom stvorenju bez obzira na dob i starost. Ima nas ovdje koji smo sirote i koji smo sretni jer imamo majku koja nas je rodila i dala na svijet, međutim po ovoj našoj današnjoj Majci koju slavimo nitko od nas ne bi smio biti sirota. Marija je majka svima i svakoga nas jednako prihvaća, pomaže, zaštićuje i Bogu preporučuje, pa bio on dijete ili starac koji je prošao toliko tijesnih klanaca u životu. Jednostavno, ona je majka svima i svi smo mi njeni sinovi i kćeri ma kakvi bili. Ona uvijek hrli k nama, makar mi prema njoj bili i nehajni.
Najlakše i najjednostavnije ćemo ju shvatiti ako ju usporedimo sa našim dobrim majkama, sa njihovim žrtvama i ljubavlju prema nama, pa ako to shvatimo lakše ćemo doći do zaključka da im dugujemo toliku zahvalnost i toliku ljubav, i naravno na prvome mjestu Blaženoj Djevici Mariji.
Mi danas slavimo veličanstvenu svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo ili češće kako kažemo Veliku Gospu. Slavimo veličinu one nepoznate nazaretske djevojke koja svojom poniznošću, posluhom i zahvalnosti postaje sve ono što je postala. Ona kaže – evo službenice Gospodnje, a ne evo gazdarice Gospodnje. Ostaje ponizna, zahvalna i poslušna službenica Gospodnja u naviještenju, pohodu i pomoći ostarjeloj rođakinji Elizabeti, u traženju skrovišta u Betlehemu prije poroda, u i naša Crkva. Pa ako i pogriješimo i promašimo put dobra volja za povratkom i zagovor Blažene Djevice će nas vratiti onoj stazi Evanđelja koji smo započeli na krštenju.
Bio jedan čovjek koji je uvijek mrmljao ili na sebe ili na druge, a posebno na Gospodina Boga, zašto svatko mora nositi svoj križ. Pitao se postoji li neki način da se tog križa oslobodi - jer mu je svagdanji život dosadio.
Dobri Bog mu jedne lijepe prilike odgovori u snu. Opazio je da je ljudski život na zemlji jedan veliki neprekidni mimohod. Svatko je išao sa svojim križem bijegu sve do podnožja križa na Kalvariji. Neprestano je u poniznoj molitvi i zahvalnosti Gospodinu Bogu. Jednom samo moli u smislu pitanja, ali i toga puta moli za drugoga, a to je, kako svi dobro znate, moli za svatove kada kaže svome Sinu da nemaju vina ne bi li on providio, a on ju je spremno poslušao isto kako će ju poslušati kada nas zagovara kod njega. Sve ostale molitve Blažene Djevice su zahvaljivanje Bogu i veličanje Boga i Božje milosti kao što smo danas čuli lijepo u Evanđelju.
Braćo i sestre, evo ovdje bi svatko od nas morao zastati i zapitati se kako se to mi ponašamo prema našim majkama i prema našoj Nebeskoj Majci. Blažena Djevica nam danas daje veličanstven primjer i pouku, ali također i veliki poticaj za razmišljanje. Da li u našem životu ikako postoji zahvalnost ili je sve to što imamo, posjedujemo ili jesmo za nas normalno jer smo mi tako veliki da moramo sve to imati da nam se mora omogućiti jer mi smo uvijek netko i nešto. Ne braćo i sestre, velik se postaje njenim stopama – poniznošću i zahvalnošću, a ne ohološću i pravljenjem od sebe veličinu koja veoma brzo ispuše. Sve to brzo prođe i brzo se zna osvetiti, i prije nego mi možemo očekivati.
Prije par godina jedan mi je naš taksist iz ovih naših krajeva ispričao jednu zgodicu, a ja sam je spremno zabilježio. Vjerujem da ste je neki i čuli, ali nije na odmet i čuti i razmisliti, a ona otprilike glasi ovako:
«Sa mnom kod istoga vlasnika radi jedan mladi Nijemac taksist. Opažali smo da se veoma čudno ponaša i da je bezvoljan. Kad smo se pobliže upoznali počeo nam se jadati: - Ja moram raditi, a ne radi mi se. Ne radi mi se zato jer su mi roditelji prebogati i već su u mirovini, a povrh toga rade i još privatno. Postali su mi toliko odvratni da jedva čekam kada će mi doći brzojav da su umrli, pa da prestanem raditi i da se dočepam njihove ušteđevine i ostavštine. Onda ću moći čitav život uživati kao car. Upitam ga: - Pa, odeš li posjetiti svoje roditelje?! – Dakako da ih posjećujem. Za svaki njihov imendan ili rođendan i za Božić odem obvezno k njima. Pozajmim novca i kupim im darove. Stoga moja majka uvijek kaže i hvali se da nitko nema tako dobro dijete kao ona, a kad bi znala što ja želim njoj i ocu, da ih što prije nestane, javno bi me se odrekla. Oni misle da sam ja prema njima dobar pa samo radi mene još kao stariji i u mirovini rade, zarađuju i štede.
Velim mu još: Pa što ćeš onda od tolikoga bogatstva kojega za života nećeš moći potrošiti? – Imam ja planova što ću za njihovim blagom, daj, Bože, da mi dotekne. Najprije čim umru želim se oženiti ženom koja će biti prava majka. Zatim ću kupiti izvan grada raskošnu kuću, kakvih će biti malo u drugih. Pa zatim putovanja, provodi, izleti i uživanja. Djeci ću dati samo školu i ništa više. Neću im ostaviti ni marke ušteđevine, dapače nastojat ću da im ostavim što više kredita i dugova. Ja malo u čudu pitam ga kako to da on koji je dobio toliku ušteđevinu i naslijeđe želi svojoj djeci ostaviti dugove do grla? – Ima i to svoj veliki razlog, jer se veselim onome iza njih. Da se meni to ne bi dogodilo, da mi djeca ne misle ono što ja mislim svojim roditeljima, ostavit ću im dugove. Tako će me oni po starosti paziti i misliti da ću ja to sve vratiti. Ako im dam ono što sada meni daju moji roditelji, onda je moj život gotov. Ostat ću sam i napušten!»
Mislim da je svima poruka ovoga primjera jasna i da joj ne treba prevelikih komentara. Kao što nas tuđi lijep primjer privlači, tako nas i tuđi loš primjer upozorava da se i nama tako kad-tad može dogoditi. A da se što manje ovakvih primjera događa tu je naša nebeska majka koja nas svojim primjerom poniznosti i zahvalnosti u molitvi i životu poziva da se neprestano vraćamo putu Gospodnjem i s njenom pratnjom dođemo do konačnoga cilja.
Do konačnoga cilj možemo samo prispjeti njenim zagovorom i njenim putem pod majčinskim budnim okom, zato braćo i sestre gledajmo svaki dan iznova preispitivati svoj način života prema Gospodinu Bogu i prema Blaženoj Djevici Mariji. Mnoštvom riječi, pa bile one i najbiranije u molitvi, nećemo toga puno postići, ako ne budu izlazile iz zahvalna srca, i ako ne budu odraz skromnosti i poniznosti. Ne treba nam daleko tražiti usporedbe, uzmimo je iz našega svakidašnjega života sa djecom: - ako dijete lijepo, uljudno, odgojeno i zahvalno pita od nas bilo što, pa iako nam je teško dati ili nismo u mogućnosti sve ćemo učiniti da mu udovoljimo i uslišimo molitvu. E, sada samo možemo zamisliti sa koliko sreće i zadovoljstva Blažena Djevica prenoci naše molitve Gospodinu ako su naše molitve plod jednoga poniznoga i zahvalnoga života i odgovaraju stvarnosti, a ne kao političke kampanje pred kakve izbore. Ovakve djece je potrebna naša nebeska majka, ali i sami znamo da je ovakve djece potreban i naša majka Drkva i naš hrvatski narod i sa ovakvom poniznom, zahvalnom i odgojenom djecom živjet će i naša Domovina na ramenu. Polako, ali ustrajno, korak po korak.
On se također našao u neprekidnoj povorci i napredovao je teškom mukom sa svojim osobnim križem. Primjeti da je njegov križ previše dug. I činilo mu se da zbog toga ne uspijeva stignuti druge.
“Bilo bi dovoljno samo ga malo podrezati i ne bih se toliko mučio i za drugima zaostajao”, pomisli sam u sebi. Sjedne na prvo pogodno mjesto na koje je naišao te pokrati svoj križ. Uputio se da stigne povorku te osjeti da sada ide mnogo brže, a posebno s mnogo manje muke. Bez mnogo napora stigao je povorku koja mu se malo prije činila nedostižna.
Međutim, dočekala ih je provalija: poprilično velika, ali iza nje je ona “obećana zemlja” za kojom svi čeznu i žure. Bila je to beskrajna ljepota koju čovjek nije kadar opisati.
Kako prijeći kada ne postoje ni mostovi niti bilo kakvi prijelazi? Uza sve to ljudi su prelazili tako lako da se on zadivio. Svi su skidali svoje križeve s ramena i stavljali svatko sebi svoj križ kao most te prelazio. Svačiji križ je izgledao kao da je mjeren i načinjen točno za tu provaliju.
Prolaze svi, ali ne i on. Koliko je skratio svoj križ, onoliko mu je nedostajalo da bi preko križa prešao provaliju kao i drugi. Briznuo je u gorak plač i pred sobom samo vidio jedno beznađe, ali se sjetio i pokojne majke i njene upute da kada se u bilo kakvoj teškoj situaciji nađe uteče čvrstom vjerom i molitvom Blaženoj Djevici i da će mu ona pomoći. Zavapio je: - Gospe moja, Majko moja pomozi mi! Spasi me! U taj čas spremno dolazi Blažena Djevica i sa njim ide nazad da uzmu onaj komad koji je odrezao sa križa da bi prošao put koji su i drugi prošli i na koncu njezinom pomoću došao do obećane zemlje za koju Ona otvara vrata i preporučuje nas svakoga.
Zato, braćo i sestre, danas još jednom pogledajmo odakle i s čime je pošla Blažena Djevica Marija i što je postala. Od neznatne nazaretske djevojke do slavno na nebo Uznesene naše zagovornice i suotkupiteljice. A sve je ovo postigla svojom poniznošću i zahvalnošću Gospodinu Bogu i u molitvi i u svagdanjemu životu. Molimo ju za zagovor i pomoć da i mi znadnemo neprestano biti zahvalni Gospodinu Bogu za sve i Njoj, ali ne zaboravimo i poniznost i zahvalnost i našem svagdanjem životu i prema drugim osobama s kojima dijelimo životnu stazu, da ne bi bilo one – oba bega.
fra Franjo Mabić
< « | » > |
---|