«Krist nas je ostavio na zemlji da budemo zrnca koja će prosvjetljivati, da budemo kvasac tijestu, anđeli među ljudima, odrasli među djecom, duhovni ljudi među tjelesnim ljudima, ostavio nas je da budemo sjeme koje će donijeti plod. Na zemlji ne bi bilo više pogana kada bismo se mi ponašali i živjeli život pravih kršćana».
I. Zlatousti Židovski narod se vratio u Jeruzalem iz Babilonskoga progonstva. Bilo je normalno za očekivati da će sada poslije svega što su doživjeli započeti novi život u skladu sa Božjim zapovijedima, No, dogodilo se obratno. Čistoća vjere u ovom periodu kada se i drugi put obnavlja Hram je u velikom padu. Kraljevi, predvodnici naroda, se žene pogankinjama i puni su drugih grijeha. Sve to ostaje nekažnjeno pa oni mogu nastaviti živjeti svojim mirnim životom. Obični vjernički narod koji živi Zakon Božji se pita – gdje je ostala Božja pravda, zašto Gospodin ne kazni. Zato prorok u ime Božje odgovara optužujući svećenike i naviješta «dan veliki i dan strašan», jer dolazi Gospodin osobno. On će doći i dati osudu osobno onima koji krše njegov zakon. Dolazi njegov preteča koji će ga navijestiti i pripraviti mu put.
Evanđeoski ulomak koji smo maločas čuli ostvaruje ovo proroštvo proroka Malahije u osobi Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj dolazi da pripremi put Spasitelju. Ovaj navještaj nam kaže da su već sazrela vremena (ispunila se punina vremena po Hebrejima) za dolazak Spasitelja. Veoma je važno shvatiti Ivana i prihvatiti njegov navještaj i znati na vrijeme prepoznati poruku koju nam sam Gospod šalje, a to je da On dolazi u osobi svoga sina.
Bog je od prve stranice Biblije, dakle od samoga stvaranja čovjeka, slao čovjeku vjesnike i proroke kao što su bili Ilija i Ivan da mu kažu da je on (Bog) onaj koji ravna ljudskom poviješću i zbivanjima oko ljudi, bez obzira na to što čovjek puno puta bježi od poruke i što je odbacuje i bježi s Božjega puta. Uza sve ovo odbijanje i bježanje, Bog od samoga početka ga uvijek vraća sebi i oprašta mu. Tako mu na samom početku Biblije pokazuje svoju veliku ljubav kada je sagriješio obećaje mu Spasitelja koji će doći i otkupiti ga. Gospod neprestano iskazuje svoju ljubav čovjeku i privodi ga pravome putu.
Zato mi i danas moramo uvijek otvoriti oči i dobro gledati oko nas jer Gospod ima mnogo načina da nam pošalje poruku kao primjer ili upozorenje. Zar nama nije bio svima u Crkvi Drugi Vatikanski Sabor jedna velika poruka za koju ostaje uvijek pitanje koliko smo odgovorili i danas kao odgovaramo, kako se vraćamo izvorima Crkve i Evanđelja. Također kroz tolike živote svetih osoba koji nam daju primjer, Gospod nam želi otvoriti oči i odgajati nas polako i strpljivo svojom ljubavlju i neprestano biti uz nas. Zar je pravda u Starom Zavjetu tako brzo došla? Zar je Gospod nad njima stražario kao i kažnjavao ih za svaki prekršaj? Gospod je strpljiv i znao je ljubavlju opomenuti i s ljubavlju čekati naš povratak na njegov put. Zato nam svake godine i daje u kalendaru da mognemo živjeti tajne spasenje i svaki put nanovo življenjem primaknuti se njemu i njegovoj ljubavi. Zato nam je dano Došašće i Božić da se neprestano pitamo kome je Isus došao i zašto je došao. Došao je meni i tebi da nas povede otkupljene u luku spasenje Nebeskom Ocu. Pitajmo se neprestano kako se odzivamo i kako se pripremamo na doček i susret s njime.
Ivan nas zove osobno na obraćenje, da se obratimo i stavimo na put Gospodina koji dolazi da nas spasi, da ne zaspimo, da ne upadnemo u očaj ili beznađe, već da otvorimo uči na Riječ Božju i oči da prepoznamo Gospodina koji nam hita ususret.
1511. godine fra Antonio Montesinos je održao jednu poznatu propovijed na temu Ivanova propovijedanja pismoznancima, svećenicima, carinicima i vojnicima. Nazvana je - glas koji viče u pustinji. Govorio je okupljenim osvajačima što su nedavno osvojili-kolonizirali narode Srednje Amerike. Njegove riječi su padale kao mač na njihove glave. Govorio im je: » S kojom pravdom i kojim pravom držite i postupate tako okrutno sa indiosima? S kojoj vlašću i dopuštenjem ratujete protiv tako mirnoga i miroljubivoga, nadasve nevinoga, naroda i s kojim pravom ste tolike od njih ubili? Zašto ste ih tako stiskli, zašto im ne dajete jesti i piti i zašto ne liječite njihove bolesti i bolesnike? Kakva vam korist propovijedati im Boga Stvoritelja? Zar oni nisu ljudi? Zar njihova duša nije razumna? Zar niste dužni ljubiti ih kao sami sebe?» Uspjeh je bio velik na proročkom govoru Ivana Krstitelja.
Koliko i dana puta mi možemo na raznim mjestima uputiti isti upit i govor onima što u ime Boga i Crkve čine svoje komode i što im se prohtije. Ivan je podložio svoja leđa, svoj obraz i svoj život, a prije toga živio pokorno i besprijekorno, onda upro prstom u grijeh. Ovo je i biti će uvijek za kršćanina suvremeno i aktualno.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|