Župa Izbično

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Propovijed u Međugorju - Petak (XXXIV.) Lk 21, 29-33.

E-mail Ispis PDF
Danas 27. studenoga sveta Crkva slavi, moli, časti i Bogu zahvaljuje za slijedeće svece:

Sv. Jakov Perzijski, mučenik. Isječen na komade za cara Barhama V. za vrijeme drugova velikoga progona kršćana u Perziji (+ 412.)
Sv. Sehnall, biskup irski. Umro 477.
Sv. Maksim, biskup iz Reza – Provansa. Umro 460. Pomoćnik umirućih i zaštitnik djece.
Sv. Valerijan, biskup iz Akvileje. Živio u IV. Stoljeću, Aquleia – Trst.
Sv. Congar, opat iz Wallesa. Živio u IV. stoljeću.
Sv. Virgilije, biskup Salzburga. Umro 784.)
Sv. Fergus, biskup iz Škotske. (Živio u VII. stoljeću.).
Sv. Apolinar, opat iz Mentecassina. Umro 828.).
Sv. Bililda , vojvodkinja Wuerzburga, Umlra 734.
B. Bernardin iz Fosse (Abruzzo), franjevac, misionar u Dalmaciji i Bosni (+ 1503.).
Bl. Bartolomej Xeki, japanski mučenik s još 26 vjernika. Mučen 1632.
Sv. Poniznik iz Kalabrije, franjevac, čudotvorac (1582 – 1637.).
Bl. Bronislaw Kostowski, poljski mučenik u Dachau
Danas se također slavi i Blažena Djevica Marija od čudotvorne medaljice. Početke ima u centru Pariza od 1830. Sestra Caterina Laboure.
Sv. Franjo Ante Fasani, franjevac iz Apulije je stavljen na današnji dan, ali njega Crkva slavi 29. studenoga. (1681 – 1742.).




Propovijed

Jučer smo čuli kako je prorok Danijel bio u lavljoj jami, osuđen na smrt da ga lavovi rastrgaju jer je odbio biti vjeran vladaru koji sebe postavlja bogom. Nakana ove svetopisamske poruke je da oni koji ostaju vjerni Gospodinu Bogu, uza sve nevolje, napasti i progonstva neće ostati nikada zapušteni i ostavljeni jer Gospod svojih ne zaboravlja.

Danas je njegov način predstavljanja sasvim drugačiji. Danijel prorokuje u viđenju punom nerazumljivih znakova i poruka. Radi se o četiri životinje, zvijeri, aždaje ili koji god hoćete gori životinjki izraz u negativnom smislu, možda najbliže da se radi o četiri nemani koje predstavljaju četiri kraljevstva koja su se suslijedila: babilonsko, medijsko, perzijsko i grčko pod Aleksandrom Velikim i njegovim nasljednicima Seleucima oni sa svojih „deset rogova“onoliko koliko je kraljeva u ovoj dinastiji. Ali Danijel se danas posebice zaustavlja na ovom posljednjem kralju Antiohu IV. kojega opisuje kao najokrutnijega, najdivljijega i najgorega od sviju drugih.

Međutim ovdje se odmah vidi da nije najvažnija okrutnost i divljaštvo ovih kraljeva i kraljevstava, nego ono što slijedi iza svega ovoga njihova jada i gada, a to je Božje prijestolje pred kojim su milijarde živućih što mu se klanjaju i spoznaju istinu da dolazi onaj kojemu će Gospodin dati moć, čast, vlast i slavu i čije kraljevstvo neće nikada propasti. Dakle, sada je potpuno jasno ono viđenje koje smo  čuli u čitanju. Na čas, na trenutak se činilo da aždaje i nemani pobijediše čitav ova svijet i sebi ga podložiše, ali to se samo činilo, priviđalo. Sotona i njegovi sluge ne mogu imati u rukama ovaj svijet, on pripada Gospodu i on je pobjednik. Zato Danijel ovim načinom poziva svoj narod, narod Boga Živoga, Boga Jahvea da ostane vjeran i da ima povjerenje i nadu, te da Sotonina vladavina prestaje, a dolaze dani kada će oni progledati u slavi i svojih harfama i svojoj domovini pred svojim Bogom u svome hramu zasvirati.

Ovdje se spominje „Sin Čovječji“, a to je riječ koja se odnosi na Mesiju, ono što je i sam Isus za sebe pripisivao. Ovaj izraz u evanđeljima nalazimo više od osamdeset puta. Isus je Mesija, onaj, kako će Sveti Ivan u knjizi Otkrivenja reći, „koji otvara pečate knjiga“ u kojima su zapisana naša imena, onaj koji prima vječno kraljevstvo i onaj koji će se na koncu pojaviti kao vrhovni Sudac čovječanstva.

Čitanje proroka Danijela nam zato pomaže da mognemo zauzeti svoj stav njegova prorokovanja za budućnosti ili prorokovanja u budućnost, prema kraju, punini vremena, prema dolasku sveopćega Kristova kraljevstva, dolasku pobjednika nad smrću, upravo onako kako smo prošle nedjelje slavili u svetoj Misi Krista Kralja ili onako kako ćemo to činiti u Došašću.

Nije bez razloga ova proročka knjiga stavljena na sam kraj liturgijske, crkvene godine, ma koliko god u pojedinim svojim dijelovima bila, običnom čovjeku, zamršena i nerazumljiva. Tako je bilo danas na početku ovoga čitanja s onim aždajama, nemanima, zvijerima i rogovima, ali dođe slava Gospodnja nad pravednike i sve one zvijeri i kraljevstva što su gutali ljude, moradoše platiti za svoja nedjela. Ovako će Sveti Ivan apostol u svome Otkrivenju – Apokalipsi pisati ovim rječnikom i na ovaj način crkvama u Maloj Aziji što su bile u poteškoćama progonstava još za njegova dugoga, životnoga vijeka. I njihovim zvjerstvima došao je kraj, a zora i svanuće Kristovim sljedbenicima.

Međutim sve ovo jednako važi, kako u dane sva četiri zloglasna kraljevstva, sva četiri posljednja  okrutna Antioha, sve one gadove koji su progonili Crkvu u prvom stoljeću u Maloj Aziji i svuda oko Mediterana, tako vrijedi i danas za naše dane, po onoj narodnoj koja je uvijek i Božja: „Možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš“ ili „Svačija gori do zore“ ili ona kojoj zlikovci ne vjeruju „Doći će vranac na klanac“. Tako je i danas jer povijest je uvijek bila „magistra vitae“- učiteljica života, koja poziva da se oči otvore, a k tomu ako se oči iskustva povijesti otvore i spoje s očima Evanđeoske ljubavi, onda moramo duboko razmisliti koliko se ova poruka danas i ovdje odnosi na mene, na nas, na naše vrijeme, da ne budemo slijepi, već da na vrijeme čitamo „znakove vremena“ koja su nam pred očima.

Isus u današnjem evanđeoskom ulomku uzima jednu usporedbu iz prirode koju razumiju svi, uostalom Njegov rječnik je uvijek iz onoga jezika koji većina razumije i shvaća, pa tako i danas da slušateljstvo shvati buduća vremena o kojima je riječ: „Kada smokva počne pupati, znajte da je proljeće blizu“.

Tako, oni koji su pozorni i pažljivi njegovu vremenu razumiju da je „kraljevstvo Božje blizu“, ono je tu, tko hoće shvatiti, tako da znaju i znadnu tumačiti znakove vremena, baš onako kako to čine o prirodnim zakonima i pojavama, kao na primjer o malo prije rečenoj smokvi. Upravo tako i njegove riječi neće iznevjeriti i neće nikada proći. Pogledajte, navijestio je razorenje Jeruzalema i to se dogodilo pred očima one većine kojoj je ovo govorio, točnije 70-te godine. Druge će se obistiniti kasnije u budućim vremenima. Tako ni sve druge koje je navijestio neće iznevjeriti niti uzmaći pred ikojom silom ovoga svijeta.

Dakle, Isus je već prije dvije tisuće godina uspostavio Kraljevstvo Božje. Ono polako zrije i još nikako nije došlo do svoje punine. On je ovo kraljevstvo povjerio nama, svojoj Crkvi koju u svakom trenutku nadahnjuje, pokreće, brani, prati i štiti Njegov Duh Sveti. Kao što stablo ima svoj unutarnji sok i svoju hranu crpi i dobiva iz ili od zemlje, pa u svoje vrijeme baca pupove, listove, na koncu cvjetove i plodove, tako čitava povijest Svete Crkve  to čini u Kristu i iz Krista iz kojega je sve počelo, snagom svoga Duha Svetoga, raste, napreduje i hodi po Njegovom utabanom putu sve do Njegova ponovnoga dolaska kada ćemo biti svi u svemu-jedno u njemu - Kristu.

Nema potrebe sada misliti o nekom blizom svršetku svijeta, na to Isus sada ne ukazuje, kao što će i Sveti Pavao Solunjane upozoriti kada su počeli ljenčariti i sve trošiti i rasprodavati kao da će sudnji dan za koji dan. Mi napredujemo svaki dan prema Kraljevstvu Božjemu, mi hodočastimo u njemu i prema njemu Vječnomu. Vidjeli smo da je pao Jeruzalem, pao je poslije tri stoljeća i Rim, pao je i Carigrad nakon još tisuću godina, pao je Napoleon, pali su svi komunistički vođe i vladavine i carstva, pale su sve njihove ideologije iako su ih zagovarali kao vječne, nešto slično kao i danas Europa koja zagovara ustav bez vjere u jednoj ideologiji jačega i moćnijega pod izgovorom jednakosti svih i svačijih prava, samo neka su jačega pravija, po onom romansijeru Orwelu. Međutim, Isusova zajednica – Crkva – s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju, raste, napreduje i prenosi svijetu svoje vrijednosti, vrijednosti Evanđelja, sve dok stablo ne dadne plodove i sve dok spasenje svi ne postignu.

Zato smo pozvani na bdijenje i budnost, jer evo već za dva dana  u Došašću će nas Crkva neprestano pozivati da pripravimo put Gospodinu upravo svojim bdijenjem. Došašće je vrijeme milosti i susret s Bogom koji nam dolazi da nas spasi. Zato on traži od nas da mu budemo suradnici da to pokažemo svojim djelima kao što sam Isus u Evanđelju iskazuje nebrojeno puta ljubav i pozornost bratu čovjeku, a Sveti Ivan u svojoj Trećoj poslanici „ljubljenom Gaju“ preporučuje izbjeglice, pridošlice, udovice i sirote da se pobrine o njima ili Sveti Pavao svome Filemonu da se pobrine za roba Onezima. To je dakle neprestana, recimo današnjim rječnikom, socijalna, društvena politika Crkve da se brine o bratu čovjeku u svakom trenutku i svakoj prilici, pa makar imali prepreka kao što su nam današnji komunističo-katolički predsjednici u našim državama ili čak oni koji žele sutra biti predsjednici katoličkom narodu kao bezvjerci i neo liberali. Proći će i njihovo, ali Njegove riječi nikada, pogotovu ako mi budemo s ljubavlju živjeli Evanđelje prema Bogu, a to potvrdili ljubavlju prema čovjeku, i to mi vjernici, katolici, hrvati i drugi narodi koji rado ističemo i vjeru i nacionalnost. Pokažimo svoj identitet, svoje biće upravo u življenju naše vjere, Evanđelja, u našem svagdašnjem životu, počevši danas i sada odavde, od vozila i puta, obitelji i radnoga mjesta do svakoga našega koraka. I tko nam onda može nauditi, ako tako živimo, postajemo Njegovi, a On je uvijek pobjednik i grijeha, kao i smrti. Držimo se Njegova puta, Njegove Crkve i i s Njime hrabro naprijed. Onda čak slobodno i zapjevajmo, ako ostvarujemo ovu podlogu: „Kaj nam pak moreju…“, a to prevedono po Poslanici Rimljanima (8,35) znači. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?.. jer u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo… u Kristu Isusu!“

fra Franjo Mabić