Župa Izbično

Isus svojim apostolima govori večeras zadnji put prije smrti, prije kraja ovozemaljskoga života. Govor je jasan:»Nitko nema veće ljubavi od ove – dati život za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji… Ne zovem vas više slugama».  Jasno želi naglasiti da su oni njegovi prijatelji jer im je povjerio sve ono što je čuo od Oca svojega. Dakle, ovdje je prijateljstvo  potvrđeno,  najprije spremnošću dati život za njih, a zatim samim tim što im je povjerio sve.  Dočim, sluge poznaju samo strah od gospodara, poštovanje i poslušnost, njima se malo toga povjerava, a mnogo više traži i zapovijeda, dok prijatelji sami svojim međusobnim razumijevanjem kroje odnose koji produbljuju i učvršćuju ovu vezu.  Prijateljstvo je kako se vidi za Isusa jedan najviši odnos između Boga i njegova vjernika. Između Boga i pravednika je čvrsta veza, koja je čista, bez ikakvih tajni, prepuna ljubavi i darivanja.

Ako želimo uistinu razumjeti ovaj ulomak evanđelja pred nama moramo sebi pribaviti čisto dječje srce, oči i pogled i dopustiti da ove Isusove riječi u nama odzvanjaju  kao što riječi roditelja odzvanjaju u djeci. Djeca dobro paze na riječi svojih očeva i majki i neće ih nikada zamijeniti ni za kakve druge riječi ili za kakve druge osobe, jer su roditeljske riječi one koje ulijevaju najviše povjerenje i najveću sigurnost, koju ne treba više puta ponavljati. Upravo u ovom odnosu je i sigurnost, jer je roditelj spreman sve učiniti za svoje dijete, ali i ono povjerenje koje se u njih ima, ne može se s kime dijeliti.Dobri papa Ivan XXIII je jednom zgodom rekao: «Svako rođeno dijete je most prema nebu».Upravo svojom nepatvorenošću, iskrenom ljubavlju koju ništa ne može pomutiti. riječi, njihovim primjerima, da tako potvrđuju svoje prijateljstvo s Isusom preko brata čovjeka.

Gospodin Isus želi upravo da se mi ovako ponašamo u ovoj zapovijedi ljubavi:»Ovo je moja zapovijed – da ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas»(Iv 15,12) Ljubav sa žrtvom je potpuno zaboravljanje, predavanje sebe da bismo se dali potrebnom bratu, koji je žalostan, razočaran, sam, odbačen, star, bolestan, uvrijeđen, zatvoren, osuđen,… to je uvijek ljubav Onoga koji je sebe dao radi nas. To je Isusova ljubav, to je ljubav tolikih svetaca koji su sebe dali za braću svoju, bilo da su žrtvovali svoj život godinama služeći  Bogu u braći, ili su dali svoj život mučeničkom smrću Bogu također, iz ljubavi prema Njemu i braći. Oni su postali Božji prijatelji i nas svojim evanđeoskim primjerom zovu da uđemo u ovo prijateljstvo, jer su svi prijatelji Božji oni  koji izvršavaju ono što on zapovijeda. On zapovijeda ljubav. Poslušali su milijuni i odazvali se milijuni. Zašto i mi ne bismo zajedno sa Svetim Augustinom donijeli konačnu odluku, prekretnicu u našem životu kličući s njim:»Kad su mogli ini i ine, zašto ne možeš i ti Augustine».  Isusovi prijatelji moraju dopustiti da ih ljubav Božja prosvijetli u njihovom životu, njihovoj  riječi, njihovom primjeru, inače će njihovo prijateljstvo, odnosno ljubav, ostati na samoj praznoj riječi i tako neće moći izvršiti zapovijed ljubavi, koju smo rado i zdušno prihvatili.

«U Perziji je živio jedan od tolikih careva koji je uistinu srcem i dušom volio svoj narod. Da bi ga bolje volio, češće je znao umiješati se među narod, jednako obučen kao i oni i jednako bi radio kao i oni.
Tako je jednoga dana otišao u gradsko kupalište i u jednom kutu za sebe našao mjesto i tako se primakao zadnjem radnom mjestu, čovjeku koji je bio zadužen za čistoću kupališta. Znao je veoma često do njega navraćati poslije, s njime podijeliti ručak koji bi i on ponio, te ostati s njime dugo u razgovoru. Sirotak se toliko zbližio njemu da ga je zavolio kao prijatelja.

Sve je to lijepo išlo do jednoga dana kada je  car odlučio otkriti se siromahu i upitati ga za takvo ponašanje kakav dar želi od njega.
Čovjek je ostao otvorenih usta, iznenađen do kraja. Mogao je svašta sanjati, ali ne to. Kada je malo došao sebi, zaključio je:
- Vi ste ostavili svoju raskošnu palaču da biste svaki dan dolazili ovdje k meni i da biste podijelili sa mnom ovaj teški i ponižavajući život i moju bijedu. Drugima ste mogli dati velike i bogate darove, ali meni ste dali najveći, dali ste mi sve, dali ste mi samoga sebe. Zato Vas molim samo za jedno: da ostanem zauvijek Vaš prijatelj, i to mi je sasvim dovoljno» (Perzijska narodna, Mabić/Jukić, Pr.V.235).

Mislim da nam ovaj primjer, odnosno njegov zaključak, kazuje puno toga i da se uklapa u današnje naše razmišljanje. Ako nije najveći dar kraljeva nazočnost meni, onda što je to uopće dar jednomu čovjeku, odnosno molba da ostanemo zauvijek kraljevi prijatelji. Isus je došao k nama, ostao s nama, On nas zove da budemo njegovi prijatelji, dakle, ne moramo ga mi moliti, nego se samo odazvati i primiti ovaj najveći mogući dar. On nam daruje samoga sebe i povjerava nam sve što je čuo od oca svojega, da i mi budemo jedno s njime – njegovi prijatelji. Odbiti prijateljstvo ili se ne odazvati prijatelju je velika, beskrajna uvreda. Molimo ga da nam pomogne ojačati vezu da nikada ne odlutamo od ovoga prijateljstva. Ako, ne daj Bože, odlutamo, pomozi nam svojom milošću da se što prije vratimo u Tvoj ovčinjak, u tvoje krilo.

< «		» >