Dok je izabrani Božji narod putovao prema Obećanoj Zemlji činio je jednako. Mrmljao je protiv svoga Gospodina da ih je ostavio same sebi, po njihovom mišljenju. Mojsije je morao više puta ući u žeravu i rješavati probleme da koliko toliko ostanu u granicama koje se daju trpjeti. On opominje i poziva da sačuvaju vjeru u Boga i u njegovu pomoć, pa će tako riješiti nevolje koje ih prate. Samo tako sa njegovom pomoću i zaštitom će moći doseći Obećanu Zemlju.Knjiga brojeva nam kaže (21,4-10.): «… narod je postao nestrpljiv. Počeli su mrmljati protiv Boga i protiv Mojsija: nema kruha, nema vode, to bijedno jelo se ogadilo duši našoj. Zašto ste nas doveli ovdje da izginemo u pustinji. U tom trenutku Gospodin šalje ljutice na narod. One su ih ujedale te tako pomrije mnogo naroda u Izraelu. Pošto su spoznali što su učinili dolaze Mojsiju i mole ga da traži oproštenje od Boga za njih, jer su griješili protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Kada se Mojsije obratio Bogu, On mu odgovara da načini zmiju od mjedi i da je objesi o stup. Koga bude ujela ljutica neka pogleda zmiju o stupu, ostati će na životu. Mojsije je načinio mjedenu zmiju i objesio ju o stup. Kada bi koga od njih ujela zmija, pogledali bi mjedenu o stupu i odmah su ozdravljali.»
Narod Božji je uvijek bio takav. Čim bi im sve išlo dobro zaboravljali bi na Boga. Nikada nisu imali na umu da za slobodu treba podnijeti određenu žrtvu. Previše je lako prisjetiti se u ropstvu prepunih lonaca i svega što im se sviđalo. (Normalan čovjek ne bi išao u zatvor ili u kavez samo zato što se dobro jede i pije; zar se sloboda može tako tumačiti? Možda i može?! Zar mi danas u ovom vremenu nemamo primjera i žaljenja za protunaravnim komunizmom.) Jedan dio naroda u Egiptu je bio privilegiran i živjeli su dobro – to su oni koji su tlačili u ime egipćana svoj narod. Drugima je bilo i previše ropstva i poniženja svake vrste. Jedini njihov san je bio sloboda i bili su se spremni žrtvovati za nju.
Uputili su se prema slobodi. Međutim, mnogi nisu znali što znači ovaj govor i što znači vrijednost slobode. Gospodin je bdio nad njima i imao je pak pravo staviti ih na kušnju, vidjeti jesu li ga dostojni. Već na prvoj kušnji su pali. Zato Gospodin želi onu zmiju, onu ljuticu. Zmije je znak Adamova grijeha, znak je krajnjega poniženja. Zato Dobri Gospodin želi da svi koje je ujela ljutica se ponize i upere svoj pogled prema zmiji i tako zadobiju ozdravljenje.
Sada tek ovaj razgovor postaje jasniji i bliži. U biblijskoj jeziku zmija je grijeh, poniženje. Križ se poistovjećuje sa zmijom. U rimsko vrijeme križ je bio proklestvo. Smrtna kazna na križu je samo za barbare-pogane, a ne nikako se nije smjela primijeniti na rimske građane, upravo radi ovoga krajnjega poniženja i uvrede. Građanin koji je imao rimsku putovnicu, po zakonu, nije smio biti kažnjen križem jer je to preveliko poniženje. To je samo smrtna kazna za pogane. Zato će i pojedini rimski carevi, kao Hadrijan, kažnjavati Židove smrtnom kaznom na križ i to uz putove i raskrižja da ih što više ponizi i time pokori. Zato je i Krist osuđen na smrt na križu da bude što više ponižen i izvrgnut ruglu. A znamo tko upre svoj pogled na Kristov križ da zadobija ozdravljenje od «ujeda» grijeha. Sveti Pavao kaže «križ je za pogane ludost a za nas spasenje».
Evo, ovdje je zaključak razmišljanja misleći na knjigu Brojeva. Tamo tko je pogledao zmiju, stavio se pod Božju komandu i poslušao, zadobio je uslišanje, ozdravljenje, život. Ovdje tko prihvaća poniženje Kristova Križa sa Kristom zadobiva spasenje, jer se Krist ponizio upravo za mene i za tebe, pa nam time donio otkupljenje.
Dobri Bog je upravo tako nama dao znak i značenje križa. Došao je ususret čovjeku da ga spasi, a ne da ga sudi. Toliko je ljubio čovjeka da je žrtvovao vlastitoga sina da bi nas spasio. Međutim, i ova tvrdnja ima svoju cijenu kao i ona u Starom Zavjetu. Treba gledati Krista na križu, moliti ga da mognemo živjeti s njime, da nas ponese u vječnost, u vječni život zato jer smo bili s njime, jer smo bili Njegovi.
Bazilika Svetoga Groba u Jeruzalemu je posvećena 13. IX .335-te u nazočnosti cara Konstantina i carice Jelene. Dan poslije 14. IX je započelo čašćenje Kristova križa. Što je i normalno jer se sve to nalazi u par stotina četvornih metara u istoj bazilici; i grob i Kalvarija i 13-ta postaja. Pa se zato ova bazilika zove i bazilikom Uskrsnuća.
Mi naše razmišljanje zaključimo ovako:Gospodine, daj nam snage da mognemo uvijek uprijeti naš pogled ponizno prema Tvome Križu. Otkupio si nas poniženjem svoga križa, sačuvaj nas zauvijek u prijateljstvu s Tobom.
Ne dopusti nam da nam ponos i oholost, i ispraznost zakriju Tvoje lice, pa nas tako udalje od Tebe. Mi želimo gledati tvoj križ i s Tvojom mukom, smrću i uskrsnućem zadobiti život vječni.
Pomozi nam da opomene i pozivi Izraelu u pustinji budu i nama dostatna pouka. Mi te želimo slijediti, pomozi nam, mi Te molimo. Vraćaj nas uvijek pod Tvoj križ. Ne prepusti zločestome da nam zatamni pogled prema Tvome križu, i tako nas udalji zauvijek od Tebe.
| < « | » > |
|---|