Postoje mjesta koja nam se usele u srce i postanu vječna utočišta, bez obzira na to koliko daleko od njih bili. Jedno takvo mjesto je Izbično, pitoreskno hercegovačko selo, duboko urezano u sjećanja i dušu jedne mlade djevojke.
Odrastajući u zagrljaju obitelji, uz smijeh mlađe sestre, djedove priče i bezbroj trenutaka provedenih u igri s rođacima, svaki vikend, praznik i slobodan trenutak bio je posvećen čarima Izbična.
Međutim, život je imao drugačije planove. Nakon svibnja 2019. godine, zbog okolnosti koje su je zatekle kao dijete, Izbično je zamijenila Zagrebom. Proteklih šest godina glavni je grad Hrvatske njezin dom, a zagrebačka osnovna škola postala je njezino novo igralište. Ipak, Izbično nikada nije ostalo daleko. Od prvog dana u novoj školi, ova je mlada Hercegovka s ponosom predstavljala svoj kraj, upoznavajući učiteljicu, a kasnije i profesore, s bogatstvom hercegovačkog jezika i specifičnostima svog narječja. Tako su svi, od prijatelja do profesora, naučili da je "burek samo s mesom" i da je "ćuko - ćuko, kakav pas!"
Njezina razrednica, profesorica hrvatskog jezika, bila je duboko dirnuta i oduševljena posljednjom zadaćnicom mlade Izbičanke. Rezultat? Čista petica i tekst koji savršeno oslikava njezinu povezanost s rodnim krajem. Predstavljamo vam "Tijelom u Zagrebu, duhom u Izbičnu" – priču koja će vas odvesti na putovanje kroz uspomene, ljepotu i neizmjernu ljubav prema zavičaju.
Tijelom u Zagrebu, duhom u Izbičnu
Maleno selo u Hercegovini skriveno među planinama koje se skrilo u moje srce.
Cijelo djetinjstvo sam provela u Izbičnu, igrajući se sa sestrom i rođacima. To selo je kao jedna velika obitelj. Možeš ući u bilo koju kuću i nitko se ne bi bunio, primili bi te s velikim osmijehom i ponudili pićem.
Rođaci i ja smo uvijek bili vani i nikada nam nije bilo dosadno. Igrali bi se oko moje i oko njihovih kuća, šetali bi po selu, utrkivali se biciklima tko će prije napraviti krug oko crkve. Nekad smo s biciklima znali voziti skroz na početak sela gdje je jedna prodavnica (trgovina) i kupili bi puno sladoleda te brzo vozili nazad da se ne otope i da ih podijelimo ostaloj djeci u selu.
A zapravo nisu oni samo djeca, oni su mi rođaci jer u Izbičnu su svi, manje više, u nekom rodu. Moja mama bi uvijek organizirala sestrin, rođakov i moj rođendan na velikoj terasi naše kuće i sve obitelji iz sela bi došle. U našoj kući bi često dolazili ljudi iz sela, a i mi bi išli kod njih. Uvijek je bilo druženja, djeca bi se igrala oko kuća, a stariji bi razgovarali.
Moje najdraže mjesto u Izbičnu je velika livada okružena planinama i malim jezerom na početku. Livada je ispod moje kuće možda nekih 5 minuta hoda. Najdraža mi je u proljeće kada je jezero najbistrije i kada je cijela livada par tjedana žuta od maslačaka, a zatim izgleda kao da je pao snijeg od svih tih maslačaka. Sestra i ja bi trčkarale kroz livadu i za nama bi letjele pahuljice maslačaka.
U Izbičnu svake godine na susjednoj livadi bude Izbičijada. To je kao velika proslava gdje se skupe svi iz Izbična, okolnih sela, Širokog Brijega a i stranci Izbičani. Na Izbičijadi bude svega, štandova s hranom, štandova s pićima, vrtuljci za djecu, kokice, šećerna vuna, pozornica i još mnogo tog. Kao mala sam se na tom vrtuljku toliko vozila da nismo stigli prebrojat koliko puta jer bi svi koji bi me vidjeli na vrtuljku platili za još par vožnji. Mama kaže da sam bila jako komunikativno i razigrano dijete te da sam svima bila jako draga.
Naravno, u Izbičnu se i dalje svi druže i dalje je veselo. Možda malo manje, jer većina djece je narasla, a i ja sam se odselila u Zagreb. No Izbično je i dalje moje najdraže mjesto na svijetu zbog mojih ljudi, uspomena, ljepote i mira.
A dok ja opet ne posjetim Izbično, ostaje mi samo sanjati o sjećanjima i čekati, jer znam da ono mene čeka.
A čekaju me i moji maslačci.
M.
Školska zadaćnica jedne Izbičanke u Zagrebu.
Dobila je peticu i rasplakala razrednicu.
